Rasprostranjenost risa u Hrvatskoj

Obitavanje risa od Pleistocena na prostoru današnje Hrvatske potvrđuje fosilni ostatak gornjeg očnjaka odraslog risa, pronađen u Velikoj pećini, špilji na Ravnoj gori. Stratigrafski položaj zuba upućuje na starost od oko 10 000 godina, dakle kraj posljednjeg ledenog doba.
U Hrvatskoj se aktualnim staništem euroazijskog risa drže šumovita brdsko-planinska područja Dinarida, od hrvatsko - slovenske granice na sjeverozapadu do granice s Bosnom i Hercegovinom na jugoistoku. Prema Planu upravljanja populacijom risa u republici Hrvatskoj za razdoblje 2010 do 2015 gpdone područje stalnog rasprostranjenja risa u Hrvatskoj iznosi 9 573.4 km², a povremenog 1 748.9 km² .
Ris  prije svega nastanjuje šume visokog krša, koje čine zajednice šumskog drveća: bukve (Fagetum montanum) s primjesama ostalih pripadajućih vrsta jele (Abieti-fagetum), predplaninske bukove šume (Fagetum subalpinum), te šume koje su se razvile ovisno o nadmorskoj visini i (južnoj) ekspoziciji - šume hrasta kitnjaka s pripadajućim vrstama (Quercetum petreae), te u primorskom dijelu šume hrasta medunca, crnog graba i crnog jasena (Quercetum pubescentis). U ostalim šumovitim dijelovima Hrvatske ris nije stalno prisutan, iako bi ta područja mogla zadovoljavati njegove potrebe. Potencijalna staništa su i bukove te hrastove šume Banovine i Korduna. Dio staništa risa obvezno čine i planinske rudine, odnosno travnati predjeli sa sitnim grmljem iznad granice šume. To su otvoreni predjeli koji predstavljaju značajne pašne površine za jelene, divokoze i u manjoj mjeri srne. Redovito su tako visoko i divlje svinje, uglavnom odrasla grla.