Prehrana risa

Ris je specijalizirani predator. Njegov glavni plijen su parnoprstaši, kao što su srna, jelen i divokoza, no hrani se i manjim životinjama. U dinarskim šumama su, u vrijeme njihova izobilja, i puhovi su važan dio prehrane risa. Manji plijen je također važan za mlade risove tijekom osamostaljivanja. Izbor plijena u velikoj mjeri ovisi i o brojnosti pojedinih plijenskih vrsta. Lovi sve kategorije malih papkara, dok kod jelena bira mlađe, manje i/ili oslabljene životinje, prije svega košute i telad. Tijekom zime love krupnu divljač, a sposobni su uloviti plijen 3 do 4 puta veći od njih samih. Ovisno o veličini plijena koji ulove vraćaju se na isti plijen sve dok ga ne pojedu, a to može biti i do sedam dana. Risovi u prosjeku na dan pojedu 1-2,5 kg plijena i to mišićno tkivo, mast, te sve unutarnje organe osim probavne cijevi.
Ris lovi sam, a važan element uspješnog lova je iznenađenje te plijen napada iz zasjede. Lovi prikradanjem, nije ustrajan trkač i ne goni plijen duže od 50 m. Ris usmrćuje plijen ugrizom u vrat s donje (pritisak na dušnik) ili s gornje strane (lom kralježnice). Nakon što zaskoči plijen i ostane visjeti jakim ugrizom u području vrata, ris čeka da životinja iskrvari ili se uguši.
Hranjenje počinje s najkvalitetnijim dijelovima i to mesom s buta plijena, pa zatim plećke i ostalih dijelova tijela. Vrijeme prehranjivanja s jednim plijenom logaritamski raste s masom plijena, a također ovisi i o broju jedinki (majka s mladuncima ili jedna životinja), starosti i veličini risa. Ukoliko ulovi krupniju životinju, poput srne koja je najvažniji plijen risa u Hrvatskoj, ne može ga pojesti odjednom već ostatke sakrije lišćem i zemljom te se njima hrani više dana. No, često mu životinje, poput medvjeda, lisice ili vrane, pojedu plijen pa mora ponovno u lov.
Čovjeka nikada ne napada i zapravo ga je vrlo teško susresti u prirodi. Ponekad napada domaće životinje, no u Hrvatskoj su ti napadi rijetkost, posljednjih petnaestak godina bilježi se eventualno jedan do dva slučaja godišnje.
Upravo činjenica da je predator, da se hrani životinjskim vrstama koje su ekonomski važne čovjeku, bitno je utjecala na opstanak risa. U lovačkim krugovima risa od davnina prati status krvoločne zvijeri, opasne za plemenitu divljač i samog čovjeka. F. Ž. Kesterčanek u priručniku za lovce Lovstvo iz  1896. godine za risa kaže „On je obće zloglava, zloćudna, ljuta i pakostna zvier“.