Utjecaj glacijalnih utočišta na rasprostranjenost eurozijskog risa

Današnja rasprostranjenost risa u Europi je rezultat djelovanja čovjeka, no u velikoj mjeri je i posljedica događanja u mlađem Pleistocenu. Dva ključna događaja koja su se odigrala u tom razdoblju su prodor euroazijskog risa (Lynx lynx) iz Azije u Europu, te znatno smanjenje areala euroazijskog i iberijskog risa (Lynx pardinus),  tijekom vrhunca würmskog glaciala. Širenjem euroazijskog risa prema zapadu smanjivao se životni prostor iberijskog risa no taj proces još nije u potpunosti istražen. I euroazijski i iberijski ris zabilježeni su na tlu Europe u to vrijeme, a neki nalazi pokazuju da su se obje vrste jedno vrijeme pojavljivale na istom prostoru. Pri kraju würmskog glacijala klima je bila sve oštrija,  do vrhunca oledbe došlo je pred oko 20 000 godina i tada je veći dio Europe bio prekriven ledenim naslagama, tundrom i stepom. Šume su opstale na području Pirinejskog, Apeninskog i Balkanskog poluotoka, te u Karpatima, područjima koja se danas smatraju glacijalnim utočištima. Nije u potpunosti razjašnjeno kako su ovi uvjeti utjecali na izolaciju risa u glacijalnim utočištima, no pretpostavlja se da je došlo do fragmentacije rasprostranjenosti vrste. Nakon vrhunca würmske glacijacije došlo je do zatopljenja i šumske površine su se počele širiti, te se time širio i areal risa. Detalji rekolonizacije nisu još u potpunosti jasni, a vrlo su vjerojatno utjecali i današnje stanje genske raznolikosti populacija euroazijskog risa.

Galerija trenutno nema slika